Piše: Jana Šarić
Posle godinu dana pauze, Evrovizija se vratila u naše živote i simbolično označila oprezan povratak u uobičajene tokove. Sa obaveznim maskama, PCR testovima i novim pesmama, predstavnice i predstavnici imali su prilike da budu vesnici post-covid realnosti i pokažu nam da je još uvek moguće zanimati se naizgled trivijalnim i veselim temama, poput kostima, nastupa i pesama. Međutim, kako ništa nije jednostavno kako se na prvi pogled čini, tako ni Evrovizija i atmosfera koja je prati nisu puka zabava, već mikropolitički poligon, koji reflektuje društvene podele, borbe i fenomene vidljive i zanimljive pažljivim posmatrači(ca)ma.
Ci vediamo a Roma!
Ovoga puta, pobednička pesma došla je iz Italije, a nakon 30 godina takmičenje za pesmu Evrovizije su u Rim vratili članovi rok benda Moneskin, mladi prijatelji koji se muzikom bave od srednjoškolskih dana. Oduševljenje bendom ne prestaje nedeljama nakon pobede u Roterdamu, a posebnu pažnju privlači “ekcentričan” stil i nastup – iako se muzika koju stvaraju može nazvati glam rokom, Moneskin veliku pažnju polaže na estetiku svojih nastupa, kostim i ples. Za njih je nastup umetničko delo samo po sebi, a poruka koju on nosi uvek je snažna, s obzirom da članovi benda otvoreno komuniciraju svoje vrednosti – tolerancije, feminizma, važnosti mentalnog zdravlja i prava LGBT+ zajednice. Za samo nekoliko dana, bend je dobio nebrojane obožavateljke i obožavaoce, a narativ koji prati eksploziju oduševljenja bacio je svetlo na drugi društveni fenomen – toksični maskulinitet.
Performiranje roda i rok scena
Iako nije prvi put da muzičari dekonstruišu rodne uloge kroz svoju muziku ili nastup, razbijaju barijere, eksperimentišu sa kostimom koji se može smatrati tradicionalno ženskim, šminkom koja je takođe društveno prihvaćena kao simbol ženstvenosti, važno je podvući da je Moneskin to uradio na specifičan način, prvi put za publiku svoje, zumerske generacije. Iako su Dejvid Bouvi i Fredi Merkjuri odavno postavili standarde, njihovi nastupi nisu deo iskustva generacija koje trenutno stasavaju. Dvadeseti vek i svi hrabri iskoraci kao da su ostali za nama, a Moneskin svojoj publici pruža iskustvo šljaštećih kostima, visokih potpetica, dramatične šminke i nesputane senzualnosti. Iako može zvučati neverovatno, neki mladi ljudi su to videli prvi put. I treba ih pustiti da procesuiraju sve ono čemu su svedočili – potpunom brisanju tradicionalnih rodnih uloga i očekivanja, performiranju roda na specifičan način u kome nema mesta toksičnom maskulinitetu, igranju simbolima, sekusualnošću i očekivanjima. Rod je za njihov nastup instrument koji koriste da pošalju poruku koju žele, u ovom konkretnom slučaju, da su drugačiji i različiti i da se neće konformirati. Međutim, reakcije na nastup i izvođače dovele su nas do zaključka da i nisu toliko drugačiji, da postoje mnogi mladi ljudi koji bi se igrali na isti način na koji se igra i Moneskin, neopterećeni rodnim režimima, normama i stegama koje socijalizacija, naročito rodna, nameće. Samo im treba pomoći da osvoje malo slobode.
David i Golijat
Paralelno sa ekstatičnim reakcijama na harizmu i pojavu frontmena benda, Damijana Davida, svedočili smo reakcijama na reakcije, uglavnom na društvenim mrežama i većinski od heteroseksualnih muškaraca. Kao i svaka tvrđava koja treba da se brani, duboko ukorenjen i negovan toksični maskulinitet osetio se ugroženim i progovorio kroz desetine korisnika društvenih mreža, pitajući se “kako OVO može da vam se sviđa”, pokušavajući da pevača diskredituju na nacionalnoj osnovi ili dovodeći u pitanje njegovu heteroseksualnost. “Ovo” na koje referišu nema veze sa muzikom, već sa likom i delom pobednika Evrovizije, načinom na koji se on igra sa konceptom roda i načinom na koji dekonstruiše rodne stereotipe dečaka u pantalonama, košulji i naravno, bez šminke, koji se ponaša, ne plače i ne ljubi druge dečake. “Zar biste radije čoveka koga šminkate pred izlazak, nego čoveka koji ide u borbu” jedna je od parafraza kritike Damijana, vrlo zanimljivo postavljena u dihotomiju šminka – borba, suptilno šaljući poruku da je sve što se smatra tradicionalno ženskim tričavo i ništavno, i podcrtavajući militantni karakter dominantne verzije (tradicionalnog) maskuliniteta. U danima rasprava na društvenim mrežama postalo je jasno da se, osim jasnog iskazivanja ugroženosti od forma maskuliniteta koje nisu tradicionalne, pojavila potreba da se muškarci još jednom “obračunaju” sa ženama, ovog puta koristeći lik i delo muškarca koji su one označile kao privlačnog. Dakle, ne samo da je toksičnom maskulinitetu i njegovim glasnogovornicima (i ređim glasnogovornicama) zasmetao netipičan način eksperimentisanja sa rodnim karakteristikama Damijana Davida, već su im zasmetale i žene koje to validiraju svojim komentarima na društvenim mrežama. Tako su se fanice nove evropske zvezde našle u dobro poznatoj situaciji – vrhovni autoritet im objašnjava šta treba da vole, slušaju, kako treba da izgledaju i u koga da se zaljubljuju. Jer, ukoliko ne igraju po njegovim pravilima, krhki maskulinitet će naći način da se osveti ili ponizi, i žene i muškarce koji šalju poruku da ipak može drugačije i da je vreme da prihvatimo neku novu, mnogo inkluzivniju, tolerantniju i osećajniju muškost.
Na ovom sitnom, naizgled beznačajnom primeru, vidimo koliko okrutnosti može da sadrži nesigurnost u sopstvenu muškost, koja je njen sastavni deo, jer u patrijarhatu ni “pobednici” ne profitiraju. Takođe, naučili smo da dolaze generacije muškaraca i žena koji su spremni da nam predstave neku novu progresivnost, karakterističnu za društveno – istorijski kontekst koji ih je stvorio i koji oni stvaraju. Zato je važno podržati i ohrabriti, ili se, u nedostatku boljeg rešenja – jednostavno skloniti sa puta.