Vojkan Arsić jedan je od onih umetnika koji se smatraju provokativnim, proaktivnim mladim rediteljem, ali i dežurnim kritičarem društva u Srbiji. Iako bi se svim snagama usprotivio da ga neko ovako opiše, do sada je zaista uradio nekoliko hrabrih i inovativnih predstava: „Muškarčine“, „Crvena: samoubistvo nacije“, „Žudnja“, „Sumnjivo lice“ i „Kako ja ovo sinu da objasnim?“. Studirao je režiju u klasi profesora Ljubiše Ristića, direktor je Centra E8 i osnivač Reflektor teatra, koji su stekli ugled kao retke organizacija koje svojim radom dopiru do mladih. Kod njega se uvek nešto kuva (u glavi i u životu) i zato razgovaramo o tome šta ga sve ovih dana uznemirava.
Vugl: Prepoznat si u društvu kao neko ko se bavi društveno odgovornim temama, otkud kod tebe ta potreba da se stalno nešto buniš i joguni.
Bavim se temama koje me kontaminiraju. Ono što ti zoveš društvena odgovornost za mene je neka vrsta bolesti. Bavim se onim od čega društvo boluje a što mene lično uznemirava. Trenutno me uznemirava nepostojanje istine odnosno doba post-istine. Medijska i javna manipulacija i civilizacijski trenutak u kom je stanje u društvu takvo da javno mnjenje ne oblikuju činjenice, već emocije i lična uverenja ljudi, a političari su to otkrili i jako dobro upotrebljavaju, tačnije — zloupotrebljavaju. Ako istina ne postoji, šta nam je onda preostalo? U šta ćemo se pretvoriti bez nje?
Dakle, nešto te je trigerovalo, tema je već prisutna u javnosti i na kraju ti nešto stvoriš od toga. Kako od prepoznavanja tih tema dolaziš do pravljenja predstave?
Pokušavam da ti odgovorim na ovo pitanje opisujući jednu sveobuhvatnu metodu koju pratim ali sad shvatam da to ne mogu. Ja nisam zanatski reditelj, nisam studirao na FDU i nemam razvijen racionalni proces niti metodološki podložak po kom radim. Svakoj predstavi prilazim iznutra i puštam da me vodi kroz proces.
Hajde onda da se osvrnemo na tehnike koje koritiš u svom stvaralačkom procesu.
Pitaj me nešto o Vučićevoj diktaturi, to bolje znam (smeh). Šalim se. Vrlo mi je važno društvo u kom živim i smatram da mogu da doprinesem na svoj način da ono bude bolje i to samo ako govorim o onome što me lično uznemiruje. A broj telefona moje terapeutkinje je *** ako hoćeš da znaš šta je to trenutno (smeh). U poslednje vreme intenzivno razmišljam o odlasku iz Srbije i pokušavam da osvestim šta je tačno to što me tamo pokreće, a ovde koči. Pored političkog i društvenog sunovrata ovde, tamo me za okolnosti nije briga, nije mi stalo i onda možeš da živiš i stvaraš neopterećen kontekstom. Ovde uvek moraš da brineš o svemu jer ti je važno, tvoje je i jer voliš ovu zemlju.
Okej, hajde onda da „iznutra“ pogledamo „Sumnjivo lice“. Čime se to tvoja predstava izdvaja od stotine drugih izvođenja ovog teksta, šta si ti imao novo da kažeš tim tekstom što neko već nije?
Kada smo se uhvatili tog teksta zabolela nas je glava koliko je i dalje aktuelan i da je samo potrebno da unesemo reference na savremeni trenutak i da on postane aktuelniji nego ikad. Ali sada nakon 3 godina izvođenja vidim da nam realnost stalno izmiče. U našoj predstavi Marica odvodi svog dečka mrtvog ili živog (nek publika odluči) u rijaliti, onda se tamo naočigled svih porađa a Srbija glasa za ime deteta. Tada smo mislili da smo preterali, a ne prođe ni godinu dana i to se zaista desi na TV-u. Živimo u doba hiperrealnosti televizije i društvenih mreža i umetnost sa tim ne može da se takmiči.
Najviše me je pokrenula upravo ta aktuelnost teksta već preko 130 godina, jer ona sa jedne strane budi setu, a sa druge strane jezu — društvo smo koje se sa istim problemima bori više od 130 godina. Ni Nušić nam nije pomogao, okrenuli smo ga na smeh i zato mu dugujemo izvinjenje.
A kako je raditi na mnogo intimnijem tekstu poput „Crvene“ Minje Bogavac?
Predstava „Crvena: samoubistvo nacije“ je za mene bila kao neki porođaj u reditelja, sve suprotno tom tekstu. Režirao sam najintimniji i najženstveniji tekst Minje Bogavac, a u njega upetljao sve što sam godinama pre toga radio i istraživao na temu muškosti i maskuliniteta, šest meseci, sa grupom od oko 20 glumaca, muškaraca; istraživali smo sve vezano za abortus, natalitet, ženska prava i nasilje nad ženama. Bili smo eksperti i zato smo stvorili nešto tako važno. Toliko puni znanja, stavova i iskustava, naša akomulirana iskustva stvorila su tu predstavu. Ne verujem da bih to mogao opet, ne verujem da bih ijedan proces mogao opet, jer što više znam sve više sam svestan onoga što ne znam. Sada sa distance mogu samo da kažem: „Šta zna dete šta je 100 kg, uzme i nos“, to je za mene predstava „Crvena“. Svašta smo prošli sa njom, pola Srbije, promene scena, pokušali su i da je zabrane, ali smo pobedili, „Crvena“ se igra i dan-danas, redovno od 2015. i zato je ta predstava naša medalja.
A kako radiš kada nije u pitanju intiman tekst a tema naizgled nije imala mnogo veze sa tobom pa čak ni našom sredinom? Mislim na religijski ekstremizam kojim se baviš u „Kako ja ovo sinu da objasnim?“.
Pokušao sam da radim predstavu na zadatu temu, sa otklonom, ali sam na kraju i u njoj pronašao tu ličnu vezu jer valjda jedino tako mogu. Pitanje potomstva, vaspitavanja dece, pitanje kome i kakav svet ostavljamo za sobom, to je ono što me je zanimalo — i pre svega plašilo.
Ako svakoj temi prilaziš sa ličnog aspekta, da li postoji opasnost da sebe previše izložiš u nekoj predstavi?
Mislim da je bitno da napraviš balans i to dolazi sa iskustvom. Predstava „Žudnja“ je u mom slučaju nastala na vrlo ličnom i vrlo emotivnom planu i mislim da to jeste nešto najbolje što sam u životu napravio i ne znam da li ću ikada nadmašiti tu čistu emociju, ljubav, iskrenost i ludilo u umetnosti. Ne znam ni da li ću se usuditi da toliko srljam u sebe jer ta predstava me je toliko istrošila da su mi bile potrebne godine da se od nje oporavim, ali ne žalim zbog toga. To je velika potrošnja životne i stvaralačke energije, a za mene su ta dva isto.
Šta ako napraviš predstavu koja je prieviše lična tako da tvoj ugao gledanja na stvar nije reprezentativan? Meni se kod tebe dopada što bez obzira na to što se baviš društveno odgovornim temama uvek postoji jedna doza iracionalnog koji ostavlja prostora da ti nešto otkrivaš u procesu zajedno sa svim njegovim učeniscima.
Dobrim delom moje predstave ne komuniciraju na nekom racionalnom nivou, već kroz simbole i cilj i jeste da ih svako razume na svoj način. Često ljudima kažem, nemojte da se trudite da shvatite. Ja se igram simbolima, kako u umetnosti tako i u životu i to mi je velika robija. Ni ne želim da napravim nešto što će svi da razumeju isto. Cilj je da određena mesta u predstavi isprovociraju sva akumulirana iskustva u čoveku. U tome je i lepota ovog posla. Da svako ima svoje razumevanje kako želi i kako mu je potrebno. Oko vrednosti nema kompromisa.
Te teme koje mene uzbuđuju su samo sticajem okolnosti mejnstrim jer se tiču svih nas i onda su komunikativne pa samim tim i provokativne. Ja bih jako voleo da živim i radim, npr. u Norveškoj i da mi je glavni problem u društvu šta će se desiti za dvesta godina kada se ostane bez zaliha nafte. Ej, dvesta godina, a mi grcamo u problemima sada i ovde! Mi uopšte nismo došli do toga da se bavimo temama koje pogađaju manje ljudi, opkoljeni smo velikim problemima.
Problem angažovanog pozorišta je u tome što mislimo da znamo više od onoga čime se bavimo u predstavama. A ja znam samo ono što osećam. To je citat iz predstave o ekstremizmu koju je napisao Filip Grujić.
To kako ti osećaš predstavu često dovodi do toga da ljude koji sarađuju probudiš kolektivno nesvesno tako da svi dođete do istog osećaja iz koga se stvara predstava.
Toga nisam bio svestan. Ali razumem šta mi govoriš. Na primer, kada smo radili na poslednjoj predstavi, dok sam rešavao neko glumačko pitanje dolazi mi Đina (Đurđina Samardžić) koja je radila kostim i scenu, sa rešenjem scene koju predstavlja klanica. Najtačniji simbol za ekstremizam i izgled današnjeg sveta. Pritom nismo podelili racionalno informacije, ali smo zajedno prolazili kroz proces. Ja se trudim da napravim atmosferu i okolnosti u kojima se nesvesno stvara. Očigledno dobar sam facilitator procesa što donosim iz svojeg NVO iskustva jer znam kad koga da aktiviram i „upalim“, i kako da ljude povežem, i šta kome da dam da bi nešto dobili. Ono što sam ja naučio kroz omladinski rad i radionice koje sam godinama radio je da je legitimno i plodno reći „ja ne znam“. Mislim da se iz tog ‘ne znam’ dešavaju moćne stvari koje uspevam da iskomuniciram kroz svoje simbole. Jer kada svi mi dođemo na probu sa stavom da nešto ne znamo i ne razumemo, tu počinje dijalog, a iz tog dijaloga na kraju nastaje predstava.
Kako uspevaš da „klikneš“ sa ljudima u procesu stvaranja?
Trudim se da biram ljude sa kojima mogu u nekom trenutku da klinkem i to mi je najvažnije. Često se posao pretvara u prijateljstvo. Uvek mi je značajnije da radim sa ljudima koji su motivisani i sa kojima se razumem i delim snagu, nego sa zvezdama i ne znam kakvim profesionalcima. Pozorište je lično i za mene jedino tako moguće. Ja ipak imam taj luksuz da biram da budem reditelj na svojim projektima. Moja rubna pozicija na pozorišnoj sceni Srbije donosi mi slobodu. Ja ne moram da molim upravnike pozorišta da mi daju da režiram šta hoću. Ali kad bih odlučio da budem samo reditelj — ja bih umro od gladi. Sada dolazim do poente. Kod mene umetnost i dalje funkcioniše po principu inspiracije i moja umetnička katarza se dešava zajedno sa timom. Jer kad priznaš da nešto ne znaš — to je sloboda. Dosadno je da znaš.
Imam utisak da je to što priznaješ da nešto „ne znaš“ odraz tvoje društvene pa i umetničke otvorenosti zbog čega si spreman da eksperimentišeš.
Ne znam, ali znam da je jako važna podržavajuća i plodna atmosfera. Kada stvoriš takvu atmosferu u kojoj se ljudi međusobno podržavaju onda imaš plodno tle za rad. Ako bih sve znao, zbog čega bih onda živeo?!
Ova pravila ustanovili smo još tokom rada na predstavi „Muškarčine“ koja je za mene bila prvi susret sa tim što ti zoveš profesionalno pozorište. Sa grupom mladića, neprofesionalnih glumaca, počeli smo da istražujemo muškost u Srbiji i kroz dokumentarno istraživački proces napravili tu predstavu koja se igra već 7 godina. Ali ta predstava je mnogo više od predstave, ona je kao neki lenjir u životu, uvek se ravnaš uz nju.
Ti mladići sa kojima smo počeli da radimo, sada su skoro svi upisali i završili akademije, postali profesinalni glumci, ali što je još važnije odrasli u divne i plemenite ljude. Ta predstava mi je donela i navažnije ljude i saradnike u životu, Minju Bogavac i Ivana Stojiljkovića.
Zašto nisi lepo ostao u svom svetu nevladinog sektora, živeo od projekata i batalio predstave koje te uvek dovedu do problema u javnosti? Možda bi živeo nekim malo udobnijim i mirnijim životom? Kako danas stvarati u vreme koje te nonstop demantuje?
Nikad nisam bio umetnik u društvu u kome su egzistencijalna pitanja rešena, pa da mogu da se bavim nekim finijim društvenim temama. Ne znam da li bi me tada pozorište uopšte zanimalo. Možda bih režirao ljubavne melodrame. Ali ovo je lično. Ovo je moja država; u njoj živim, u njoj sam odrastao i u njoj sam kreirao svoja iskustva. Ali kako drugačije možeš da stvaraš ako to ne dolazi od nečega što te lično pomera? A ako živiš u Srbiji logično je da te lično uznemirava ono što se dešava u društvu. Umetnik je valjda neko ko ima određenu osetljivost, ali i odgovornost, za sve što se dešava oko njega jer se to reflektuje na njegov unutrašnji život.
Da li se osećaš kao deo srpske i beogradske pozorišne scene i zašto ne?
U svojim predstavama provociram više nego što je dozvoljeno za ulaznu kartu u to elitno društvo. I ja prosto ne prihvatam kompormise. Tako sam naučen od rođenja. Ja ne umem da taktiziram. Ja ne idem sa direktorima pozorišta u kafanu. Dobro, lažem, idem stalno sa direktorkom Šabačkog pozorišta – Minja Bogavac je moja najveća inspiracija i podrška u životu.
Nego, možda je prava istina do koje sad dolazim da meni nije važno da pripadam oficijelnoj pozorišnoj sceni. Dosadna mi je i naporno mi je da stalno moram da mislim o svojoj poziciji na njoj. To je kao neka borba za ravnotežu bez osećaja za centar.
Koliki je domet pamfletske predstave sa umetničkog i društvenog aspekta?
Sa društvenog je mnogo veći jer se dodiruje dnevno-političkih stvari sa kojima se ljudi lako povežu. Sa umetničkog aspekta je mnogo teže i onda to možeš da posmatraš kroz prizmu vremena koje ga je odredilo. „Sumnjivo lice“ je sada posle tri godine pozorište iz epohe, a bilo je pamfletsko. Već je istorija. Nije ta predstava svevremena kao što Nušićev tekst jeste, ali ona je ukalupljena u trenutak u kom je nastala i odražava ga.
Da li se plašiš da tvoje predstave mogu da imaju efekat pseudokatarze — efemerni katarzični efekat koji prolongira pravu katarzu – olakšanje na jedno veče, svi se ismejemo i nastavljamo dalje po starom ali ne rešava se društveni problem?
Misliš da pozorište treba da izazove revoluciju? Hoćeš da me uhapse kao Jovu Bakića ili Aleksandra Obradovića?
Da li svojim predstavama koje su zabavnog karaktera neutrališeš ono neuralgično u društvu?
Ja ne mogu da preuzmem odgovornost ni za kakvu revoluciju. Znam samo da kada se dešavaju fantomi na sceni u „Sumnjivom licu“, na sceni Mikser house, tu pored Hercegovačke, u atmosferi se oseća neko oslobađanje ljudi koji inače ne smeju da progovore pred sopstvenom tektom šta misle o Savamaloj. Od dvesta prisutnih ljudi neko će shvatiti da postoji još 199 ljudi koji misle isto kao i on ili ona. Pa će možda sa tim saznanjem jednog dana napraviti sledeći korak. To je ono što pozorište može i treba da radi. Mi ne možemo na predstavi da delimo duge cevi i zovem na ulicu. Predstave imaju tu moć u prenesenom smislu reči, tu nema dileme. Ako je to pseudokatarza u atmosferi potpuno okupiranog društva — i to je pobeda.