Pravo na lenjost: izgaranje na poslu kao nova dogma milenijalaca (drugi deo)

Nastavak teksta o “burnout” fenomenu nudi obračun sa dokolicom, radnom etikom i analitički pristup istoriji rada.

prvom delu teksta govorili smo o nizu tema, od traženja posla u doba neoliberalne surovosti, preko glorifikacije rada i neprestane borbe, pa sve do pojma ‘overworking’ i njegovog sporog pretapanja čak i u smrt. U nastavku govorimo o emotivnom i korporativnom teretu, produktivnosti i važnosti dokolice: rad kao iskupljenje i lenjost kao nezdravo građansko stanje.

 

Zavisnost od rada je samo psihosomatska manifestacija sudara između 
beskonačnosti razvoja kapitala i prirodnih granica živih bića

Gijom Paoli

Milenijalci su generacija koju najviše pogađa tehnologijom indukovan stres iz prostog razloga što oni nemaju nikakvu ideju kako svakodnevica bez tog stresa može da izgleda. Jer svet u kojem su oni rođeni funkcioniše po principu po kojem smo dostupni 24/7. Uključenost nikada ne prestaje, interakcija sa digitalnim okruženjem je konstantna, a postoje penali za stvari kojima nismo posvedočili. Više nego ikada tehnologija nam omogućava da imamo uvid u to do koje mere možemo da budemo izopšteni, ako ne vodimo računa. Ako nismo aktivni u proizvodnji materijala. Jasno je da toliku produktivnost, toliki intenzitet proizvodnje mogu pružiti samo mašine, neživi objekti za čiji rad su dovoljni samo redovni servisi, a kada se pokvare ili budu uništene, ne postoji emotivni bagaž pod čijim teretom ih bacamo na đubre i kupujemo nove, neretko bolje i efikasnije. Ali čak i kada naše radno mesto nisu društvene mreže i digitalni mediji, mi se trudimo na na istim pokažemo našu sreću, ponos i zadovoljstvo – jednu vrstu ideološke privrženosti – kompanijama za koje radimo.

“Kompanija za koju radim je deo mog života” – jeste P.R.-ovan, umiven, sterilisan slogan, oblikovan prihvatljivo za društvene mreže i koketiranje sa poslodavcem. Naravno, jedan od razloga za ovo je strah od gubitka posla, od čega je zapravo sam gubitak posla mnogo manje strašan. Ali to je samo deo problema, druga stvar je patološka ljubav prema neumerenosti u radu i potreba da se to prestavi kao stil života. To je ono što pokazujemo na svojim personalizovanim profilima, mestima koja bi trebalo da budu rezervisana za intimu (nad kojom smo svojevoljno izgubili monopol) – koliko volimo svoj posao, koliko mu se dajemo i žrtvujemo za njega, i koliko nam je manje važno ono što zbog njega gubimo. U naše javnosti manje dostupno polje intimnosti, koje je upravo ono što bi trebalo da postavlja granicu između šrafa kapitalističkog mehanizma i individue koja veruje da može živeti van tog mehanizma, odjednom uplivavaju simboli biznisa, korporativne insignije pod čijim zastavama smo regrutovani. Pokazujemo i dokazujemo našu pripadnost i našu lojalnost onima koji nas izrabljuju i eksploatišu naš rad. I stoga, jedini iskren slogan za ovu situaciju glasio bi – “Kompanije za koje radimo poseduju deo naših života. “

“Čudno ludilo obuzelo je radničku klasu svih zemalja u kojima vlada kapitalistička civilizacija. Ovo ludilo je izazvalo individualnu i društvenu bedu, koja muči tužno čovečanstvo već dva veka To ludilo jeste ljubav prema radu, ona neobuzdana strast za radom koja ide čak do iscrpljivanja vitalnih snaga individue i njenog potomstva. Umesto da ovaj duševni poremećaj suzbijaju, sveštenici, ekonomisti i moralisti blagosiljaju i veličaju rad.” (Izvor: Pol Lafarg, „Pravo na lenjost“)

Lafarg je poglavlju koje je započeo ovim rečenicama dao naziv “Pogubna dogma”, tretirajući strast prema radu kao moralni zahtev isporučen od strane vladajuće klase uz dužnost da se on tretira kao neupitnost, tj. kao i svako učenje koje prožima duh religije. Poredeći u istorijskom kontekstu promenu paradigme rada, on podseća na antička vremena u kojima je rad bio jedino i isključivo pravo robova. Manuelni rad, rukotvorine i zanatski proizvodi smatrali su se neprimerenom aktivnošću za građane.

Kada osetimo da duh religioznosti provejava kroz formulacije radne etike, to ne može biti slučajnost. Ideja o predanosti mukotrpnom radu, onoj koja se jedino ostvaruje „u znoju lica svog“, autentična je hrišćanska misao na kojoj je formirana Zapadna civilizacija, naročito u protestantizmu. Insistira se na tome kako rad ne treba da bude nešto što će nas ispunjavati zadovoljstvom i užitkom, već svrha rada treba da bude rad sam, aktivnost kojoj je imanentno iskupljenje. Zašto? Zato što, kao što znamo, rad oslobađa. Od čega? Od poroka, od lenčarenja, od egocentrizma, od antipatriotskih osećanja. Priziva odanost, disciplinu, poslušnost… Arbeit mach frei ime je romana iz 1873. koji je napisao Lorens Difenbah, poznati nemački filolog i lingvista, odani katolik i veliki privrženik devetnaestovekovne ideje pan-germanizma. U tom romanu glavni junak, poročan i grešan, iskupljenje zadobija posvetivši se mukotrpnom fizičkom radu, a neke od glavnih maksima iz njega u svom govoru iz 1939. (možete ga pronaći ovde) citirao je  Himler. Svi znamo da je taj naslov završio kao slogan na ulazu u logor koji je bio najpribližnije opredmećenje pakla na zemlji.

Dokolica je otium za narod

S time u vezi, kao dijametralna suprotnost dogmi rada i preterivanju u istom, postavljaju nam se lenjost i dokolica. Lenjog čoveka i dokoličara danas doživljavamo kao nekoga sa moralnom manom, nehajnog na opasnost da ugrozi svoje radno a samim tim i porodično okruženje. Ne proizvoditi, ne privređivati, ne biti neumeren u radu – sve su ovo moderni hibrisi, kojima se oglušavamo o želje boga proizvodnje. Ali za mene, u ovom kontekstu, ne postoje lenji radnici, postoje samo neadekvatno motivisani radnici.* Niko ne želi da nikad ništa ne radi. Niko ne želi da život provede ispred televizora, ili bilo kojeg ekrana, i da svoje umne, duhovne i fizičke kapacitete ne posveti apsolutno ničemu. Niko psihički zdrav to ne želi, a oni koji svoje živote žive na taj način, nisu lenji, već pate od nekog oblika psihičkog poremećaja, koji ne treba osuđivati, već tretirati. Lenj čovek nije nevaljalac, već neko kome je potrebna pomoć.

* Citat na ovom tragu nalazi se u navedenom tekstu How Millenials Became the Burnout Generation: „Socijalni psiholog Devon Prajs je rekao da „lenjost“, barem na način na koji se o njoj generalno razmišlja, jednostavno ne postoji. ‘Ako ponašanje neke osobe za vas nema smisla, to je zato što vam nedostaje neki deo njenog konteksta. Toliko je jednostavno.’“ (Izvor: BuzzFeed News)

 

Dokolica ima već mnogo bogatije značenje, u suštini antikapitalističko. Ona je prevod latinske reči otium, koja referiše na slobodno vreme u smislu da se ono isključivo nalazi van rada kao profitabilne aktivnosti. Njena svrha je utrošak vremena na spontano stvaralaštvo, odmor, razonodu, rekreaciju, povratak sopstvenim potrebama koje mogu uključivati i druge osobe, prisutne ili zamišljene (opširnije pogledajte ovde). Ukratko: lenjost podrazumeva oglušavanje o potrebe rada, dokolica upućuje na van-radne aktivnosti koje uzdižu duh i okrepljuju telo, bez ideje o privređivanju. Jedan od velikih jevanđelista konzumerizma Henri Ford razumeo je benefite slobodnog vremena radnika za kapitalizam, ali u ono kejnzijansko vreme kada još uvek nije zavladalo načelo štednje u ekonomiji. Kraće radno vreme i slobodni vikendi pružaju mogućnost radnicima i radnicama da troše novac koji su zaradili (Izvor: Fast Company) “Automobili ne kupuju automobile”, poznat je Fordov zaključak. Dok u Srbiji još uvek ne postoje stručna i detaljna istraživanja rasprostranjenosti burnout-a, ono što znamo jeste da je pravo na slobodno vreme i odmor srpskoj radničkoj klasi sve češće uskraćeno. Prema podacima Evropske statističke organizacije, Srbija je nesrećni lider u rapidnom uvećanju broja radnika koji su prinuđeni da traže dodatni posao. Njih je u našoj zemlji trenutno oko 200.000, a procentulano gledano povećanje iznosi 80% kod radnika između 15 i 80 godina života. Još jedan statistički podatak je zanimljiv: “Evrostat navodi i da u Srbiji ima više ljudi koji su spremni da rade dva posla nego što je to slučaj u Austriji, Belgiji i Crnoj Gori.” (Izvor: Politika) Dakle, to nam može reći da Srbi nisu lenji, kao što neki veruju. Ali verovatno jesu veoma iscrpljeni.

 

 

Evo jedne moguće dijalektike istorije rada –

  1. Teza: „Pravo na posao“ – Delo Pola Lafarga koje sam naveo predočava specifičnu istorijsku situaciju tokom XIX veka i industrijske revolucije koja ga je bitno obeležila. Sa razvojem mehanizacije, radništvo postaje uplašeno da bi u bliskoj budućnosti moglo u potpunosti da bude zamenjeno mašinama. Stoga, verujući da rade u korist svojih egzistencijalnih interesa (što u određenoj meri i jeste bilo tačno i gde nisu imali izbora), oni počinju da se zalažu za svoje pravo na rad, tj. pravo da ih mašine ne ostave bez izvora prihoda. Kada motivisani ovim strahom počinju da se takmiče sa nekontrolisanim ubrzanjem tehnološkog razvoja, oni nesvesno počinju da obaraju vrednost svog rada, što je u najboljem interesu kapitaliste. A on – paradoksalno – eksploatišući ih istovremeno im pruža lažno ospokojavajuće uverenje da njihov rad još uvek može biti dragoceniji od mehanizacije. Stoga i nastaju oni poznati, nehumani uslovi rada sa dvanaestočasovnim smenama koje se penju do osamnaestočasovnih, tokom kojih u žrvanj eksploatacije bivaju uhvaćena i maloletna deca. Tu vidimo suicidne napore radničke klase da dokaže nadmoć svoje produktivnosti nad mašinama, što je ipak na koncu nemoguće, jer mašine se nikad ne odmaraju, i ne umiru već se samo zamenjuju.
  2. Antiteza: “Pravo na odmor” ili „8-8-8“ – sažetak borbe radništva za svoja prava krajem XIX i početkom XX veka, kao i promena paradigme u radnoj etici, pregledno je dat u tekstu Džona Stafa i Pita Dejvisa: People fought for time off from work, so stop working so much(izvor: Fast Company). Oni najpre podsećaju da reč “vikend” nije postojala do 1879. Kada radnička klasa počinje da se masovno prebacuje sa poljoprivrede (čije vreme za aktivnost u većini slučajeva prestaje sa zalaskom sunca) na tešku industriju, radno vreme dostiže 12 i više sati, uključujući i treću, noćnu smenu. Godine 1884, američka Federacija za organizovanu trgovinu i Radnički sindikati organizuju zajedničke proteste zahtevajući osmočasovno radno vreme. Isprva nije bilo reakcije, nakon čega su oni radikalizovali svoje proteste anarhističkim intervencijama koje su ponekad imale ljudske žrtve. Ti zahtevi bili su sažeti u parolu koja je glasila “8 sati sna, 8 sati rada, 8 sati odmora”. Godinu dana nakon što je objavljen drugi tom Marksovog “Kapitala”, 1886, dogodio se tragični masakr na Hejmarketu u Čikagu, kada su izbili veliki nemiri između ispočetka mirnih radničkih protestanata i policije. Kao uspomena na ovaj i događaje koji su mu prethodili, a u kojima je nekolicina radnika izgubila život boreći se za svoja prava, nastao je i Prvi maj, praznik rada, koji se danas globalno obeležava. Već u prve dve decenije XX veka širom Evrope norma je postala osmočasovno radno vreme, sa maksimalnih 40 radnih sati nedeljno, a dečja radna snaga je počela da iščezava. Ukratko, ovaj istorijski proces radničke klase karakteriše odbijanje ljudi da se takmiče i poistovećuju sa mašinama, ne želeći da ispunjavaju slobodno, tj. neradeće vreme, produktivnošću.
  3. ) Sinteza: “Pravo na karōshi” – primer sa Mitom Duran, kojim započinje prvi deo teksta, ukazuje nam na dva fenomena: neumerenost u radu i performativno radoholičarstvo. Iz njenih tvitova možemo iščitati određeno samozadovoljstvo ekstremnim postignućima, a za potrebe autobrendinga neophodno je sa što je moguće više ljudi ta postignuća i podeliti. “Nekako smo izjednačili biznis sa vrednošću. Izjednačili smo biznis sa važnošću. Izjednačili smo biznis sa čašću”, ističe Mark Meril, osnivač neprofitne organizacije “Familiy First” (izvor: Fast Company). A ta čast, to etičko pitanje ispunjavanja radne norme i njeno prebacivanje, jeste vrednosni sistem robota, mašine. Ljudi ponovo neumereno proizvode, samo što ovaj put oni nisu samo radna snaga već postaju i mašine. Zatrpan poslom, obavezama, sastancima, listama itd. čovek neprestano mora da smišlja nove načine organizacije vremena, koja je uvek nauštrb onog slobodnog.

Američka dizajnerka igrica Džejn Mekonigal je 2015. objavila knjigu pod nazivom Super Better, u kojoj predstavlja svoj koncept organizacije posla po ugledu na zadatke iz video igara. Prema njenoj teoriji, svi dosadni, uporni i opterećujući životni zadaci i izazovi mogu se prevesti u questove koje treba savladati, radno okruženje se može podeliti na allies & enemies, kafa/hrana/lekovi predstavljaju power ups, a problemi i nevolje postaju challenges. Slično je i sa aplikacijama na našim mobilnim telefonima koje od velikog broja naših svakodnevnih aktivnosti, kao što su hobiji, sportovi, ishrana, spavanje i slično, stvaraju kompetitivne igrice, a glavni protivnici smo mi sami, dok mašine bez prestanka broje naše korake, kalorije, sate sna i slično. Sa ovim procesom nazvanim gamification suočeni smo već skoro čitavu deceniju, a njegova posledica je transformacija čoveka u avatar – junaka koji nikada ne može da napusti virtuelni svet, ne može da odbije misiju koja je pred njim, ne vidi ništa izvan zadate hijerarhije vrednosti. Taj svet ga oblikuje i iznova i iznova osmišljava, a on nikada ne staje sa prelaženjem nivoa. Sve dok njegovo biološko telo ne otkaže, podsećajući ga time na zaboravljene limite. Tako dolazi do onoga što se u Japanu naziva karōshi,“smrt od prekomernog posla”. To nije nikakva egzotična kulturološka specifičnost Istoka, već dijagnoza čitave jedne generacije koja je uprtila na svoja pleća krivicu za koju nije odgovorna.

P.S. U toku pisanja ovog teksta, nekolicina domaćih medija prenela je vest da je Svetska zdravstvena organizacija konstatovala burnout syndrome (preveden kao sindrom izgaranja na radnom mestu) kao bolest. Ovaj zdravstveni poremećaj karakteriše hronični strest, nedostatak sna i energije, problemi s varenjem, dekoncentrisanost, kao i izražena želja za distanciranjem od posla. “Među simptomima su prisilno razmišljanje o poslu i izvan radnog vremena, smanjena potreba za društvenim kontaktima i nedostatak vremena za poslovne, ali i obveze privatne prirode, prenosi Hina. Kako se dodaje, znak za alarm je i ako osoba ne uspeva da se opusti ni na godišinjem odmoru.” (izvor: Danas). Dakle, kapitalizam ne trpi odmor. Ali kapitalizam nije biće, već obmana među bićima.

 

Autor: Danilo Lučić

Tekst preuzet sa Before After portala (objavljen 30. jula 2019.)