Riječ stereotip ima svoje porijeklo u francuskoj tiskarskoj industriji s kraja 18. stoljeća, naime tako su se nazivale ploče koje su se premazivale tintom te pritiskale na papir ostavljajući natpis. Kako su te ploče duplicirale bilo koju tipografiju, one su se često i koristile. Fenomen kada bi se te ploče od čestog korištenja već izlizale bi se nazivao, pogađate,cliché.
Iako se smatramo podosta naprednim društvom, većinom svi robujemo barem nekim stereotipovima. Tipičan stereotip mladog čovjeka koji sluša primjerice progresivni rock nosi obilježja kao što su duža frizura, poderane traperice, uživanje u lakim drogama i veći intelekt. S druge strane, mladog čovjeka koji sluša modernu folk-pop glazbu, iliti cajke, po stereotipu obilježuje zalizana frizura, uska majica, opijanje subotom i niža pamet.
Uzmite u obzir kako se u prethodnom paragrafu te će se u nastavku teksta, jednostavnosti i razumljivosti radi koristiti primjeri „progresivnog rocka“ za vrstu glazbe koja se smatra izrazito intelektualnom, sadržajnom i sofisticiranom; a s druge strane cajke kojima se kao glazbenoj vrsti pripisuju obrnute vrijednosti. Tekst se zapravo ne bavi cajkama i progresivnim rockom, niti ima ikakav normativni stav prema bilo kojoj glazbenoj vrsti ili žanru. Poenta teksta se može primijeniti na bilo koja dva glazbena žanra.
Zašto se, pa čak ponekad i među sobom, ljubitelji cajki smatraju manje inteligentnima, glupljima ili tupljima od ljudi koji slušaju neku rock ‘n roll orijentiranu glazbu, kao što je već navedeni primjer progresivnog rocka koji se naveliko smatra „inteligentnom glazbom“? Može i obratno, zašto se ovi drugi smatraju nadprosječno pametnima? Nema dvojbe kako postoji velika razlika između „intelektualnosti“ te dvije glazbene vrste, no prenosi li se to i na ljude koji slušaju te glazbenu vrstu?
U nastavku teksta ćemo proći kroz osnovne ideje glazbe za slušaoca te odgovoriti na pitanja: zašto neki ljudi vole cajke, a drugi progresivni rock? I zašto ljudi koji vole cajke u isto vrijeme ne vole progresivni rock, a kasnije kada možda počnu slušati progresivni rock više ne vole cajke? Zašto se glazbeni ukusi neke osobe s vremnom mijenjaju? Zašto ljudi koji slušaju cajke nisu manje razumni, pametni od ljudi koji slušaju progresivni rock? Odnosno, zašto nije racionalno tvrditi da su manje pametni. Zašto nije razumnije slušati rock nego slušati cajke?
Što je glazba za slušaoca?
Kako se ovaj tekst ne bavi direktnom glazbom kao glazbom, već onima koji je slušaju; nužno je definirati neke određene pojmove kojima će se argumentacija u tekstu služiti. Sve u cilju lakšeg razumijevanja teksta te otklanjanja nejasnosti i ambivalentnosti.
Prvi pojam koji ćemo tako definirati je glazba. Što je uopće glazba? Pitate li glazbenika glazba je način izražavanja i zarade, upitate li fizičara glazba je harmonijsko titranje čestica koje tako proizvode skladan zvuk, itd. No, nas zanima što je glazba za one ljude koji ju konzumiraju, slušaoce. (Valja razumjeti kako su primjerice neki ljudi i glazbenici i slušaoci, ali nikad ne u isto vrijeme. Pozivam se na efekt gestalt-switcha.)
Školski primjer gestalt-switcha: patkozec. Na slici možete vidjeti ili patku ili zeca, ovisno o percepciji. No, ono što ne možete, je vidjeti u isto vrijeme i patku i zeca.
Glazba, za slušaoca, je odgovor
Slušatelj je onaj koji postavlja pitanje, a glazba je odgovor na to pitanje. Ovdje valja objasniti kako se pod pojam pitanje ne misli striktno na pitanje već na zahtjev koji ljudi imaju od glazbe, težnju koju osjećaju prema glazbi, potrebi koji glazba treba zadovoljiti ili očekivanjem od glazbe. Termin odgovor se pak smatra kao odgovor, ali i kao utjeha, sadržaj, zadovoljenje potreba itd.
Univerzalno pitanje na koje je glazba odgovor je pitanje „Čime popuniti tišinu?“. Na to univerzalno pitanje, glazba je univerzalan odgovor. No, što je pitanje partikularnije i odgovor će biti partikularniji. Partikularniji pojam od pojma glazbe je primjerice rock. Partikularniji pojam od pojma rock je progresivni rock itd.
U nastavku teksta će se, jednostavnosti i razumljivosti radi, umjesto zasebnog žanra koristiti jedan predstavnik tog žanra. Tako će se u primjerima umjesto širokog pojma progresivni rock koristiti skupina Pink Floyd, a umjesto žanra cajke koristiti Sandra Afrika. Zašto baš ta dva predstavnika? Unatoč tome što su oba autora, po autorovom sudu, možda i najreprezentativniji predstavnici svega što krasi i obilježuje taj glazbeni žanr, predstavnici su odabrani iz razloga što su oni čisti predstavnici svoga žanra. Što to znači je kako se niti Pink Floyd, niti Sandra Afrika glazbeno nikada (značajnije) nisu pomaknuli iz žanra kojeg predstavljaju, niti ih se razumno može povezati ni sa kojim drugim žanrom. Primjeri predstavnika glazbenog žanra su, kao i sami glazbeni žanrovi, odabrani dakle iz pragmatičnog, a ne normativnog ili bilo kojeg drugog razloga.
Primjer glazbe za ples
Najbanalnije pitanje koje slušatelj može postaviti je „Na koju glazbu plesati?“
Dok postavlja to, kao i svako pitanje, slušatelj ima određena očekivanja i težnje te on dok postavlja pitanje isprva uopće ne procjenjuje kvalitetu glazbe koju mu pustite. Naime, postoje dva kriterija koja vremenski i logički glazba treba zadovoljiti kako bi zadobila pozornost slušatelja. Prvi kriterij glasi „Može li ova vrsta glazbe uopće odgovoriti na moje pitanje?“
Ako slušatelj traži glazbu za ples, pustite li mu pjesmu „Echoes“ Pink Floyda, on će ju automatski odbiti. Vjerojatno on niti sam neće znati zašto. On neće niti obratiti pozornost na sofisticirani test, harmoničnu melodiju i sveukupnu umjetničku vrijednost koju nosi ta pjesma već će automatski odmahnuti rukom. Pustite li slušatelju zatim pjesmu „Netko će mi noćas napraviti sina“ pjevačice Sandre Afrike, on je neće odbiti. To će vas tek začuditi, jer tko bi normalan odabrao Sandru Afriku pred Pink Floydom? Pink Floydova glazba općenito, a i pjesma koju ste pustili slušatelju, je višestruko intelektualno superiorinija od opusa Sandre Afrike. Smislenija je, pametnije napisana i ne robuje klišejima. Upitate li slušatelja zašto je točno odabrao Sandru Afriku nad Pink Floydom on to vjerojatno neće moći elaborirati na smislen i suvisao način. Mogli biste iz tih stopa zaključiti kako je čin slušaoca zapravo nerazuman čin.
No, bili ste u krivu, izbor slušaoca je veoma racionalan.
Što se zapravo dogodilo u gore navedenom primjeru: Pjesma Pink Floyda jednostavno nije prošla prvi kriterij te ju je slušatelj automatski odbacio za razmatranje u tom trenutku. Opće je poznato kako glazba Pink Floyda nije pogodna za plesanje, odnosno nijedancealbe kako bi rekli govornici anglo-saksonskih jezika. Iz tog razloga je izričito razumno odbiti pjesmu grupe Pink Floyd, jer ta pjesma uopće ne može odgovoriti na pitanje slušatelja. Ili kraće, nije zadovoljila slušateljev prvi kriterij.
Da su bili svjesni kako se na njihove pjesme ne može plesati, i sami pripadnici grupe Pink Floyd dokazuje kako su se na račun toga našalili izdajući kompilacijski album ironično nazvan A Collection of Great Dance Songs (1981.)
Čin odbijanja Pink Floyda je jednako razuman kao i odbijanje odgovora „Dadizam“ kao odgovora na pitanje „Koliko je 2 + 2?“. Dadizam je kao odgovor puno profinjeniji, sadržaniji i kompleksniji od odgovora „Četiri“, no on jednostavno nije odgovor na postavljeno pitanje. Dakle, iako je sama po sebi glazba grupe Pink Floyd višestruko intelektualnija i sadržajnija od glazbe Sandre Afrike, izbor glazbe Pink Floyda u ovom bi slučaju bilo izrazito neracionalno. Čak i moronski. Kvalitete odgovora „dadaizam“, kao niti kvalitete pjesme Pink Floyda ne mogu niti doći na razmatranje iz razloga što razmatranje tih kvaliteta (sadržaj, sofisticiranost i intelektualnost) vremenski i logički dolazi na red tek u zadovoljavanju drugog kriterija.
Drugi kriterij bi glasio „Koliko dobro ova vrsta glazbe uopće može odgovoriti na moje pitanje?“
Tek se ovdje u razmatranije (možda) uzimaju kvalitete kojima se inače nastoji dokazati kako progresivni rock bolji izbor od cajki, odnosno Pink Floyd od Sandre Afrike. No, to je sada nemoguće jer je Pink Floyd već otpao iz razmatranja na prvom kriteriju. No, valja napomenuti kako se kvalitete glazbe koje slušatelj razmatra u drugom kriteriju razlikuju ovisno o pitanju koje je prvo postavljeno. Tako da, čak i da je prošla prvi kriterij pjesma „Echoes“ od Pink Floyda ne bi prošla niti drugi kriterij zato što jednostavno ne posjeduje kvalitete koje se vrednuju u drugom kriteriju izvedenom iz pitanja „Na koju glazbu plesati?“. Pjesma Pink Floyda posjeduje kvalitete sadržaja, intelekta i sofisticiranosti; ali kvalitete koje se izvode iz postavljenog pitanja su brz ritam, lako pamtljiva melodija te jednostavan tekst. To su sve kvalitete koje „Netko će mi noćas napraviti sina“ posjeduje te se ovdje racionalno dade zaključiti kako je u ovoj situaciji pjesma „Netko će mi noćas napraviti sina“ kvalitetnija od pjesme „Echoes“.
Da je izvorno pitanje drugačije (primerice da pitanje glasi „Koja bi me glazba potaknula na razmišljanje o prošlosti?“), u 2. bi se kriteriju tražile i druge kvalitete (primjerice: potresan tekst, nostalgična melodija i vokal prožet emocijama) koje bi možda Pink Floydova kompozicija zadovoljil. No, u ovom slučaju svaki drugi zaključak od gore navedenog zaključka, u sklopu postavljenih kriterija, je nevaljan te se svatko racionalan mora složiti kako je pjesma Sandre Afrike kvalitetnija od pjesme Pink Floyda kao odgovor na izvorno pitanje.
Postojanje različitih traženih kvaliteta u drugim kriterijima različitih izvornih pitanja dokaz je kako je slušatelj u izbacivanju Pink Floyda u prvom kriteriju bio tim više racionalniji pošto kao da je i predvidio što će se desiti dođe li Pink Floyd u drugi kriterij. Ovo je dokaz kako su kriteriji vremenski i logički kronološki poredani te kako su sami kriteriji nužno racionalni.
Tek nakon što zadovolji ta dva kriterija glazbeni se žanr (cajke), ili partikularnije pjesma („Netko će mi noćas napraviti sina“), može biti odabrana kao odgovor na izvorno postavljeno pitanje.
Da rezimiramo, kada ljudi traže glazbu za ples, odnosno postave pitanje „Na koju glazbu plesati?“, a vi im pustite Pink Floyd oni će biti razočarani i odbiti će Pink Floyd. No, neće biti razočarani i neće odbiti Pink Floyd zato što su procesuirali Pink Floyd kao općenito nekvalitetnu glazbu (što bi bilo krajnje nerazumno), već zato što su nesvjesno odmah shvatili Pink Floyd kao užasan odgovor na postavljeno pitanje. Zatim su shvatili pjesmu Sandre Afrike kao zadovoljavajući odgovor i zaključili kako je glazba Sandre Afrike bolja kao odgovor na postavljeno pitanje nego glazba Pink Floyda (što je krajnje razumno).
Moramo ovdje kategorički zaključiti kako je slušatelj odabravši cajku postupio veoma razumno te da bi odabir Pink Floyda bilo krajnje bezumno ponašanje.
Implikacije
Pošto Pink Floyd ionako nikada ne bi mogao proći prvi kriterij, taj je primjer bio samo hipotetski. Naravno, postoje uvijek žanrovi (odnosno, pjesme iz različitih žanrova) koji prolaze prvi kriterij.
Tako bi pjesma „Mr Saxobeat“ Alexandre Stan (kao predstavnica popularne house glazbe) zasigurno prošla prvi kriterij pitanja „Na koju glazbu plesati?“ zajedno sa već spomenutom pjesmom Sandre Afrike „Netko će mi noćas napraviti sina“. Tek u ovom slučaju drugi kriterij dobiva prvi smisao jer se u njemu dolazi do izravne komparacije dvaju žanrova. Slušatelj nesvjesno u obzir uzima kvalitete obiju pjesama i može prosuditi koja mu se više sviđa kao odgovor na njegovo izvorno pitanje. I tek se u ovom slučaju može raspravljati o kvalitetama pjesama i općenito žanrovima, pošto će tek u ovom slučaju vaš sugovornik razumjeti vašu argumentaciju; a vi ćete razumjeti njegovu odluku.
Sugovornik će uopće tek sada moći uzeti u obzir kvalitete pjesme koje su ključne za pjesmu i moći će raspravljati sa vama o tim istim kvalitetama. Rasprava je moguća tek kada oba sugovornika razmišljaju o istim kvalitetama. Iz istog je razloga i vaše uvjeravanje u gornjem slučaju (kada ste slušatelju pustili glazbu Pink Floyda) bilo beznadno – dva sugovornika se de facto nisu mogla razumjeti. Vi ste zagovarali jedne kvalitete, a njegovo je pitanje tražilo neke sasvim druge kvalitete. Vratimo se ponovo na fenomen gestalt-switcha, te pomoću njega možemo razumjeti kako slušatelj jednostavno u tom trenutku nije uopće mogao shvatiti o kojim kvalitetama Pink Floyda vi pričate jer za njega u tom trenutku te kvalitete nisu uopće postojale. Vratit ćemo se ovome u nastavku teksta.
Cajke, kao i svaka glazbeni žanr, uspješno odgovaraju na određeni skup pitanja. One su same po sebi zaživjele kao zasebni žanr tek kada su se odgovori na taj skup pitanja povezali u žanr – cajki. Što znači jest da cajke nisu postojale dok nisu uspješno odgovarale na određeni skup pitanja. U skupu pitanja na koje cajke odgovaraju su „Na što plesati?“, „Na što se seljački napiti?“, „Uz koju glazbenu pozadinu ide zalizana kosa?“ itd.
Pošto svaki žanr ima svoj skup pitanja, jasno je kako se određena pitanja među različitim žanrovima poklapaju. Tako primjerice i cajke i house glazba oboje u svome skupu pitanja odgovaraju na pitanje „Na što plesati?“ U tom smislu se nalazi srodnost među njima pošto oba žanra odgovaraju na isto pitanje. To je i razlog zašto u posljednje vrijeme svjedočimo sva većem sjedinjenju housea i cajki. Primjer su pjesme kao „Netko će mi noćas napraviti sina“ Sandre Afrike ili pak „Kokain“ Elitnih Odreda (zapravo cijeli opus Elitnih Odreda). Sve su to uspješnice. Spoj elemenata dvaju žanrova je uspješan baš zbog toga što među njima ionako postoji ta srodnost.
Još jedan dokaz u prilog ove teze: Zamislite da niste upoznati sa ovim tekstom i da ste krenuli čitati od ove rečenice. Zamislite sada da netko napravi fuziju gangster rep glazbe i cajki. Sama se po sebi ta teoretska fuzija čini smiješnom i neprirodnom. Ne moramo niti znati zašto, ali tako se čini. Odgovor je naravno taj da ta dva žanra jednostavno nisu srodna, odnosno njihovi skupovi pitanja se ne poklapaju uopće, ili se ne poklapaju u dovoljnoj mjeri da bi se dva žanra smatrala prirodno srodnima. Iz istog razloga su projekti koji su pokušali sjediniti ta dva nesrodna žanra ispadali sprdnje („Krimi-rad“ Jelene Karleuše).
Još nekoliko primjera uspješnosti sjedinjenja dvaju srodnih žanrova – cajki i housea – je rad Edwarda Maye koji je ukomponirao folk elemente u house izričaj te uspješni prepjevi njegovih pjesama na slavenske jezike (Denis Bjelošević „Singl„ ili Ivan Zak „Dečko sa Balkana“). Riječ je o čistoj evoluciji žanrova.
Iako se čini kako je slučaj da ljudi koji lakše note (cajke) ne slušaju primjerice Pink Floyd jer nisu dovoljno pametni ili racionalni da shvate kompleksni Pink Floyd, istina je da ne postoji niti jedan umni način da se to zaključi. Pošto su odgovori na sasvim različita pitanja (ili skup njih) glazbeni žanrovi su jednostavno nesumjerljivi. Jednostavno ne postoji skala mjerenja, koja bi bila neovisna od pitanja koje je slušatelj izvorno postavio, po kojoj bi objektivno mogli razaznati koji je glazbeni žanr bolji, kvalitetniji itd. te koji je to žanr koji bi samim time pametan, racionalan, intelektualan slušatelj morao odabrati kao takav.
S druge strane, ipak nije točno kako se o „ukusima ne raspravlja“ pošto su komparacije među žanrovima i pjesmama moguće, ali isključivo u drugom kriteriju odgovaranja na izvorno pitanje. Tom se raspravom većinom može slušatelja argumentirano uvjeriti kako je pametnije odabrati kvalitetniju opciju i moguće je, u slučaju da slušatelj odbije vaš dobro argumentirani prijedlog, reći kako je on donio glupu ili neracionalnu odluku. No, isto tako je točno kako su dva žanra koja se nađu u drugom kriteriju ionako sama po sebi toliko srodna da je i samom slušaocu i onome tko ga pokušava uvjeriti u nešto pomalo svejedno te se u toj raspravi ne inzistira na isključenju jedne opcije već se većinom prihvate obije. Razlog tome je što su baš kao i glazbeni žanrovi, njihovi zagovornici, dosta bliski (za razliku od sukobljenih rockera i cajkaša).
Razvoj glazbenog ukusa
Ako su pak, kako tekst gore tvrdi, razlike među ljudima koji slušaju rock i onima koji slušaju cajke toliko velike zašto se onda događa da neki ljudi u mladosti slušaju pretežito cajke, te se onda odjednom prebace na rock (i vice versa). Odgovor na to pitanje i nije teško dobiti.
Popularno mišljenje je kako mladi ljudi jednostavno nisu došli u doticaj sa kvalitetnom glazbom koju slušaju u kasnijom godinama. No, o tome se u današnjem svijetu jednostavno ne može govoriti. Možda je ta tvrdnja bila (djelomično) istinita prije 50 godina kada sva glazba nije bila dostupna svim ljudima, ali u doba interneta, torrenta i youtubea o tome ne može biti govora.
Kako bismo spoznali prvi istinu ovog fenomena trebamo izvršiti kopernikanski obrat u promatranju.
Ako je glazba odgovor, a slušatelj onaj koji postavlja pitanje; onda problem ne može biti u nedostupnosti odgovora, već u nepostojanju pitanja. Sam odgovor ništa ne znači, ako ne postoji pitanje na koje će odgovoriti. Iz toga naravno slijedi kako za slušatelja koji postavlja pitanje „Na koju glazbu plesati?“ progresivni rock jednostavno nije glazba.
Promatramo li čovjeka kao organizam koji s vremenom raste i razvija sve svoje sposobnosti, morati ćemo zaključiti kako on u zori svog postojanja nije u stanju postaviti pitanja koja su kompleksna kao pitanja koja može postaviti u zreloj dobi svoga života. Isto tako, ta pitanja ne moraju biti različita po kompleksnosti, već mogu biti sasvim drugačija po prirodi. Pitanja (koja smo na početku teksta definirali kao zahtjev koji ljudi imaju od glazbe, težnju koju osjećaju prema glazbi, potrebi koji glazba treba zadovoljiti ili očekivanjem od glazbe) su produkt stupnja razvijenosti ljudskog uma, ali i iskustva ljudskog života, pa se tako s vremenom pitanja koja jedan čovjek postavlja mijenjaju.
Naravno da dijete zbog gore navedenih razloga prvo postavlja veoma jednostavna i banalna pitanja, kao što su „Na koju glazbu plesati?“. I odgovor na to pitanje će legitimno naći u primjerice u cajkama. Kako će to dijete rasti, upadati u svakojaka društva i imati svakojaka iskustva, pitanje koje će možda slijedeće postaviti će biti „Uz koju se glazbu drogirati?“, odgovor će ponovo legitimno možda naći u technu. No, kada će odrasti i sakupiti drugog životnog iskustva i postaviti pitanje „Uz koju glazbu čitati dobru knjigu?“ on će jednakom legitimnošću odabrati klasičnu glazbu.
Zašto taj čovjek ne postavlja ta sva pitanja odjednom? Razlog je s jedne strane razlikovanje situacije, stupnja razvoja pojedinca te naravno fenomen gestalt-switcha koji nalaže kako je zapravo nemoguće postavljati sasvim drugačiju skupinu pitanja istodobno. Pitanja koja pojedinci postavljaju u raznim stadijima života, su kao i sami stadiji života pojedinca, međusobno nesumjerljivi (kako je to zaključio i dokazao Paul Feyerabend).
Sa pojedincima koji ga čine razvija se i općenito ljudska vrsta i pitanja koja se kolektivno postavljaju naspram glazbi. Iz tog je razloga rock and roll kada je stigao u naše živote dobio tako veliki prostor i toliko ljubitelja; ne zato što se radilo o nevjerojatno kvalitetnoj glazbenoj vrsti, već zato što se pojavio u trenutku kada je sadržavao odgovore na pitanja koja je ljudski rod kolektivno tada (u jeku modernizacije, urbanizacije 20. stoljeća) postavljao.
Zaključak
Na kraju, valja se jednostavno pomiriti s time kako je pojedinac koji očekuje cure u minicama na koncertu Pink Floyd tribute benda jednako bezuman, neinteligentan i glup koliko i onaj pojedinac koji očekuje smisao ili sadržaj slušajući Sandru Afriku. Bez najmanje razlike.
Autor: Antonio Karlović